| |
|
Zdravlje
u Vašem domu, ulje raspršeno s nepromjenjenim aromatskim strukturama,
potpuni doživljaj iskonske aromaterapije! |
| |
|
| |
|
| |
|
| |
|
| |
|
|
| |
|
|
|
Eterična ulja sastavni su dio
aromatskih i ljekovitih biljaka. Čvrsti dokazi i tragovi o njihovoj
primjeni datiraju iz najstarijih razdoblja ljudske povijesti.
Aromatske i ljekovite biljke, koje sve sadržavaju i eterična ulja,
svoju su popularnost zadržale tijekom svih razdoblja ljudske povijesti.
Pročitajte zanimiljive činjenice, povijesni pregled razvoja farmacije
kroz prizmu Quinta esentia.
Uz ovaj povijesni pregled, možda će Vas zanimati i detaljni
uvid u proizvodnju, specifikacije
eteričnih ulja. Uz svekoliku
ponudu raznih ulja i proizvođača, potpuna informacija za uvid
u njihovu kvalitetu i odabir, prirodan je izbor svatkoga tko ima
za potrebu njihovu terapijsku i ostalu primjenu.
|
|
Područje
Mezopotamije - kultura Sumera, Babilona, Asirije
U području između rijeka Eufrat i Tigris, u razdoblju koje obuhvaća
razdoblje od godine 4000 do godine 700 prije Krista, razvijale su
se civilizacije sa visokim supnjem razvoja na svim područjima, pa
tako i u primjeni ljekovitih biljaka, odnosno eteričnih ulja. Brojna
znanja iz tog razdoblja zapisana su klinastim pismom na glinenim
pločicama. Najpoznatija zbirka takvih pločica nalazila se u gradu
Niniva. Sadržavala je više od 32.000 pločica, 800 od njih odnosilo
se na medicinske tekstove, u kojima se spominje preko 250 vrsti
biljaka i ljekovitih proizvoda, pripremljenih od biljaka, tu su
opisani postupci za pripremanje ljekovitih proizvoda i područja
njihove primjene. |
Egipat
Egipatska se civilizacija razvijala usporedno uz civilizacije u
području rijeka Eufrat i Tigris. Prvi se tragovi nalaze u godini
4300 prije Krista. U Egiptu su medicinska znanja vrlo razvijena.
Brojni su podaci o bolestima i načinima liječenja ostali zapisani
u papirusima, danas poznatih po imenima znanstvenika koji su ih
otkrili. Najznačajniji, 400 metara dugačak, Ebersov
papirus, po Georgu Ebersu, sadrži opis 800 biljaka
i njihovih pripravaka, otkriven je godine 1817, a vrijeme nastanka
datira s godinom 1500 prije Krista. Egipćani su koristili brojne
ljekovite biljke i biljne pripravke. Razvijena je primjena kozmetičkih
pripravaka, osobito mirisnih balzama i ulja. Osim u dekorativne
namjene, kozmetički pripravci koriste se i u zdravstvene namjene.
Tako se biljni mirisi koriste za održavanje čiste atmosfere u prostorijama,
čemu se u to vrijeme pridavala osobita pažnja. U Egiptu su bila
dobro razrađena pravila za održavanje zdravog i higijenskog načina
življenja, a opisano je liječenje više od 80 bolesti. |
 |
|
Hebreja
i Judeja
Stanovnici Hebreje i Judeje bili su neprestano izloženi utjecajima
susjednih civilizacija Egipta i Mezopotamije. To je značajno utjecalo
i na širenje medicinskih znanja i primjenu ljekovitih sredstava.
Stari zavjet, Novi zavjet, Mudrosne knjige, Talmud izvori su mnogih
saznanja o načinu života, o medicinskim znanjima i načinima liječenja.
Osobito je raširena uporaba mirisnih masti, balzama i ulja. Koriste
se sandalovac, cedar, čempres, tamjan, galban, izop, mira, mirta,
cistus. Pravila za higijenski način življenja vrlo su opširna i
stroga. To ukazuje na postojanje saznanja o mogućim uzrocima za
pojavu oboljenja i mogućnosti za njihovo sprečavanje. Uzgajaju se
i koriste brojne ljekovite biljke.
|
 |
|
Kina
Kineska je civilizacija vrlo stara. Međutim, prvi pisani podaci
o kineskoj medicini dolaze tek iz petog stoljeća prije Krista. Veliko,
sveobuhvatno djelo o kineskoj medicini objavio je godine 1596 poslije
Krista Li Shin Chen u djelu pod nazivom "Pen T'sao Kang'Mu".
Pod ovim su nazivom obuhvaćene 52 knjige, u njima
je opisano preko 1000 vrsti biljaka. Za svaku je
biljku priređen potpuni opis, opis područja gdje biljka raste i
njezinog branja, opis djelovanja i ocjena vrijednosti. Značenje
ovog djela je tako veliko da se i danas kineski naziv "Pen
T'sao" često navodi kao "botanička baza farmacije" ili
kao prva farmakopeja. Kineska se tradicionalna medicina i liječenje
ljekovitim biljkama temelji na uvjerenju da je sve u životu utemeljeno
na skladu, odnosno kako uzroci oboljenja nastaju uslijed neravnoteže
YIN i YANG svojstava u organizmu. |
| Za primjenu
biljaka značajno je saznanje da neke biljke odgovaraju YIN svojstvima
koji su okarakterizirani kao pasivni, hladni, vlažni, tamni; druge
odgovaraju YANG svojstvima koji su okarakterizirani kao, aktivni,
topli, suhi, svijetli. Biljke se koriste i po teoriji o pet organa-srce,
pluća, slezena, bubrezi, jetra, čiji međuodnosi i funkcije reguliraju
odnos zdravlja tijela i zdravlja duha, odnosno o teoriji 5 elementa
( drvo, vatra, zemlja, metal, voda ) čije međudjelovanje značajno
regulira odnos tijela i duha, koji u zdrave osobe moraju biti u
potpunosti uravnoteženi. Još je za tradicionalnu kinesku medicinu
i za uporabu biljaka značajna Qi teorija. Qi bi
se moglo prevesti kao "vitalna energija", a može biti npr. zaštitna
( imunološki sustav ) ili nutritivna ( probavni sustav ). Kao što
ljudi imaju Qi, svoj Qi sustav imaju i biljke i to se njihovo svojstvo
koristi kako bi se poboljšala i uravnotežila Qi energija u slučaju
bolesti. Biljke mogu biti tople, vruće, neutralne, hladne i u tom
se smislu i koriste u tradicionalnoj kineskoj medicini. |
Indija
Početak predbudističke civilizacije u Indiji počinje u godinama
3200 prije Krista, međutim pisani dokumenti mogu se pratiti tek
iza godine 1500 prije Krista. To je vrijeme dolaska indoeuropskih
naroda na područje Indije, a razdoblje je poznato kao kultura Veda.
Iz tog je razdoblja vrlo poznata zbirka pod nazivom "Ayurveda"
( znanost o dugom životu ). Ovo djelo obrađuje teme iz područja
medicine i zdravog načina življenja. Drugo je poznato djelo pod
nazivom "Kayacikitsa". Odnosi se na lijekove i
načine liječenja, a najvećim se dijelom bavi ljekovitim biljkama.
Autor, poznat pod imenom Charaka, je 1000 godina prije Krista opisao
u djelu "Charaka samhita" preko 2000
ljekovitih biljaka. Između ostalih opisao je sandalovac, cimetovac,
kardamom, aloju, grčko sijeno, papar, anis, klinčić, bosiljak, tamjan,
češnjak, ginger. Vrlo su detaljno opisana svojstva, djelovanje i
područje primjene biljaka. U kasnijim razdobljima brahmanizma i
budizma, ayurvedsko liječenje biljkama bilo je pod znatnim utjecajem
Tantra alkemijskih učenja, gdje se, uz primjenu biljaka, u znatnom
broju koriste i razna kemijska sredstva. Tako je, u knjizi pod nazivom
"Rasaratna Samucchaya" iz godine 1400, opisano
više od 5000 pripravaka pripremljenih na temelju
uporabe različitih metala, pretežito srebra. |
|
Grčka
U razdoblju između godina 600 i 300 prije Krista razvija se grčka
civilizacija. U tom se razdoblju medicinska znanja temelje na
traženju racionalnih uzroka pojave bolesti, njihovog sprečavanja
i liječenja. Filozofosko načelo o životu temelji se na četiri
elementa - voda, zrak, vatra i zemlja. Na temelju ovog filozofskog
načela, razvila se i medicinska teorija humoralne patologije i
njoj odgovarajući principi primjene lijekova, koji su pretežito
biljnog porijekla. Hipokrat, otac moderne medicine,
živio je od 460 do 377 godine prije Krista. On je prihvatio i
unaprijedio načelo humoralnog sustava. Po njemu organizam se sastoji
od četiri elementa koje naziva: flegma, krv, crna tekućina i žuta
tekućina. Oni odgovaraju filozofskim elementima vodi, zraku, zemlji
i vatri. Zdravlje ovisi o uravnoteženosti ovih elemenata. Kada
se njihovi odnosi poremete, javlja se bolest. Znaci bolesti su
temperatura, znojenje, hladnoća i suhoća. Hipokrat je u liječenju
koristio dijetu, kupke i više od 260
vrsti ljekovitih biljaka. Njegova su znanja zabilježena u brojnim
knjigama, objavljenih pod nazivom "Corpus Hipocraticus".
Theophrastus ( 372 - 287 prije Krista ), poznat
i pod nazivom "otac botanike", objavio je opus
od 10 knjiga pod nazivom "Historia Plantarum".
U tim je djelima detaljno opisano više od 500
ljekovitih biljaka iz područja Sredozemnog mora. Dioskurides
je, između 50 - 77 godine, napisao knjigu pod nazivom "Materia
Medica" u kojoj je opisao više od 650
ljekovitih biljaka. U knjizi je sustavno obuhvaćeno cjelokupno
tadašnje znanje o ljekovitim biljkama iz mediteranskog područja,
ali i opis biljaka iz područja Azije i Afrike. Smatra se kao prva
knjiga o farmakognoziji. Dioscuridova knjiga "Materia Medica"
bila je temelj za primjenu biljnih lijekova u razdoblju
duljem od 1600 godina, a bila je i temelj za izradu prvih
farmakopeja u kasnijim razdobljima. Njezino značenje ukazuje i
današnja uporaba naziva Materia Medica kao skupnog naziva za ljekovita
sredstva. Dioscurid je svaku biljku opisao u njezinoj potpunosti,
objasnio svojstva i medicinsku primjenu, stanište, uzgoj, branje
i čuvanje. Eterična ulja dobivaju se namakanjem dijelova biljaka
u biljnim uljima. Do godine 1600 objavljeno je više od 35
poznatih izdanja djela "Materia Medica", na latinskom
i arapskom jeziku.
|
Rim
Rimska civilizacija razvijala se pod velikim utjecajem grčke kulture.
Rimskim osvajanjem Grčke, godine 146 prije Krista, preuzeta su
brojna grčka znanja, koja su se nastavila razvijati pod rimskim
utjecajem, osobito u pogledu pravnih propisa rimskog carstva.
Medicinska znanost pod velikim je utjecajem Galena,
porijeklom iz grčkog grada Pergama. Napisao je knjigu pod nazivom
"Methodo Medendi", koja velikim dijelom preuzima
postavke iz knjige Dioscurida "Materia Medica". Galen je opisao
473 ljekovite biljke, droga animalnog porijekla
i minerala. Veliku pažnju posvećuje opisivanju lijekova pod nazivom
"Terra Silligata" i "Theriac".
Ovi su se lijekovi zadržali u uporabi stoljećima. Kao čudotvoran
lijek, sastavljen od 70 ljekovitih tvari, osobito je bio popularan
"Theriac". U brojnim europskim zemljama "Theriac" je bio farmakopejski
lijek još i u 18. stoljeću. Utjecaj Galenovog učenja bio je vrlo
veliki i prevladavao je sve do 16. stoljeća, odnosno do prevladavanja
učenja Paracelsusa. Galenovo su učenje prihvatili i širili brojni
grčki, rimski, arapski, a kasnije i srednjevjekovni samostanski
širitelji medicinskih znanja.
Na slici: sastojci Theriaca |
 |
Arapska civilizacija
Arapska je civilizacija u 7. i 8. stoljeću proširena u područjima
Indije, Irana, Male Azije, Sredozemlja i velikog dijela Španjolske.
Otvorena za sve ideje, arapska je kultura obilno koristila znanja
starijih civilizacija. Tako su arapski alkemičari prihvatli i unaprijedili
znanja pripremanja biljnih mirisa, destilacije eteričnih ulja, destilacije
alkohola. U svojem su radu koristili više od 800 ljekovitih biljaka.
Osobito je popularano ružino ulje i ružina voda. Vrlo je poznat
Ibn Sina ( 980 - 1037 ) ili, po nama poznatijem
imenu Avicena, koji je objavio djelo u pet knjiga
pod nazivom "Canon Medicinae". U ovom je djelu
Avicena obuhvatio znanje Dioscurida i Galena, ali je opisao i ljekovito
bilje preneseno iz Kine, Indije i Perzije. Ovo je djelo kasnije
učestalo prevođeno na latinski jezik. Sve do 18. stoljeća obilno
se koristilo u europskim zemljama, kao izvor podataka o primjeni
ljekovitih biljaka, te kao izvor naputaka o primjeni kemijskih metoda
i postupaka u pripremanju lijekova. Uz Galena, Avicena je ostavio
najznačajniji utjecaj na kasniji razvoj europske medicine i farmacije. |
 |
Srednji vijek - početak zapadne civilizacije
U razdoblju nakon propasti Zapadnog rimskog carstva, europskim zemljama
dominiraju germanska plemena. Velika znanja starih civilizacija
padaju u zaborav i nastupa razdoblje pod utjecajem mističnih vjerovanja.
Ipak, znanja starih civililizacija čuvaju se u samostanskim prostorijama.
Tu se prepisuju i prevode brojne grčke, rimske i arapske knjige.
Osobito su u tome aktivni samostani reda benediktinaca,
čije djelovanje počinje godine 529 u samostanu Monte Cassino. Početak
je u samostanima Italije, kasnije se te aktivnosti obavljaju u samostanima
širom cijelog Rimskog carstva. U samostanima se uzgajaju i prerađuju
ljekovite biljke. Cijelo to razdoblje poznato je i pod nazivom "samostanska
medicina". Neka djela iz samostanskog razdoblja koriste se još i
danas, kao npr. vrlo popularna djela opatice Hildegarde
od Bingena ( 1098 - 1179 ), koja je priredila vrlo opširna
i značajna djela o uporabi ljekovitih biljaka pod nazivom "Causa
et Curae" i "Physica". U 12. stoljeću
osnivaju se poznata učilišta u Salernu i Toledu. Tu se proučavaju
i prevode djela Hipokrata, Dioscurida, Galena, Avicene i drugih,
ali se objavljuju i nova djela. Tako je u Salernu godine 1100 objavljena
knjiga pod nazivom "Antidotarum Magnum".
U njoj se spominje 485 lijekova i 200 ljekovitih biljaka. U tom
je razdoblju objavljena i knjiga pod nazivom "Regimen
Sanitatis Salerni-tanium".
U njoj su razrađena opširna pravila za zdrav način života. U to
se vrijeme koristi više od 1000 ljekovitih pripravaka, pretežito
biljnog porijekla. Vrlo se mnogo koristi korijen biljke Mandragora
( nadliška, bunovina, divlja jabučica ) ili Mandrake, Mandragore
du printemps, Alraun pflanze. Debeli,
mesnati korijen dolazi u obliku ljudskog tijela, imao je magijsko
značenje i držao se kao hamajlija. Pod nazivom Alraun ova je biljka
bila popularna još i u 18. stoljeću, osobito u zemaljama njemačkog
govornog područja ( Hexenkraut-čarobnjačko zelje ). |
Renesansa
Nakon razdoblja neprosviječenog Srednjeg vijeka, Renesansa je razdoblje
velikih promjena i napredaka na svim područjima života, pa tako
i u području medicine i farmacije. Najznačajniji predstavnik ovog
razdoblja je Theoprastus Bombastus Hohenheim, poznatiji pod nazivom
Paracelsus, švicarski filozof i liječnik iz 16.
stoljeća. On preispituje učenje Galena i veliki je pobornik i korisnik
biljnih lijekova, za koje smatra da im je djelatna osnova "quinta
essentia". Ljekovite biljke primjenjuje po principu
"slično liječi slično". Djelatni princip ljekovitih biljaka "quinta
essentia", Paracelsus priprema držanjem ljekovitih biljaka u alkoholu,
kojeg naziva "quinta essentia vini".
|
 |
 Moglo
bi se reći da je teorija o postojanju djelatne tvari, "quinta
essentia", u biljkama, dobila potvrdu i suvremenim znanstvenim
saznanjima o sastavu i djelovanju eteričnih ulja. Eterična ulja
esencijalni su nositelji djelatnih učinaka u aromatskim biljkama.
Paracelsus i jedno od njegovih djela. Za vrijeme Renesanse u laboratorijima
apoteka obavljaju se obimna istraživanja i pokusi, osobito u namjeri
pronalaženja čudotvornih lijekova i kamena mudraca. Iz ljekovitih
biljaka pripremaju se brojni proizvodi, kao što su elektuarije,
esencije, mirisne vode. Razdoblje Renesanse je i vrijeme urušavanja
monopola Venecije na uvoz droga i mirodija iz dalekoistočnih zemalja.
Moreplovci Portugala, Španjolske, Engleske, Francuske, Nizozemske,
otkrivaju nove morske puteve i nove zemlje iz kojih se u velikom
broju donose egzotične ljekovite biljke. One brzo zauzimaju značajno
mjesto u europskoj medicini. Tako je španjolski autor Hernandez
u 16. stoljeću opisao preko 3000 biljaka Novog
svijeta. Otkriće tiskarskog stroja omogućilo je već godine 1483
objavljivanje prve tiskane, crtežima bogato opremljene knjige o
ljekovitim biljkama. Početak stvaranja farmakopeja službeno započinje
1499 godine. Te je godine u Firenci objavljena knjiga pod nazivom
"Nuovo receptario". Slijedi Nürnberg, gdje je godine
1546 objavljena knjiga pod nazivom "Dispensatorium pharmacopolarum"
s velikim brojem opisa ljekovitih biljaka, eteričnih ulja i aromatskih
voda. U razdoblju Renesanse veliku popularnost uživaju Damjan i
Kuzma. Oni su živjeli, i posvetili se liječenju siromašnih, na području
Male Azije u godinama progona kršćana. Svojim su radom stekli veliki
ugled i poštovanje. Njihov je ugled bio tako veliki da su proglašeni
za službene zaštitnike zdravstvenih cehova, koji se u vrijeme Renesanse
osobito razvijaju. Damjan je proglašen zaštitnikom ceha apotekara,
Kuzma je proglašen zaštitnikom ceha liječnika. I samostanska medicina
u razdoblju Renesanse značajno koristi ljekovite biljke. Biljke
se prenose iz drugih područja, uzgajaju u samostanskim vrtovima,
a u samostanskim apotekama proizvode se brojni proizvodi kao na
primjer aromatske vode, ljekovita vina, ljekovita ulja, masti i
pomasti. Neki se, tada poznati pripravci, još i danas proizvode
po starim recepturama, uživaju veliku popularnost i koriste se
u značajnim količinama.
|
 |
|
Primula
officinalis - obični jaglac ,jagorčevina:
koristi se za liječenje gihta, paralize, kašlja, po teoriji
"znakovitosti", a radi žute boje cvjetova, koristi se za liječenje
žutice.
Amaranthus caudatus - vrtni
štir, amarant: koristi se protiv proljeva,
hematurije, za poboljšavanje krvi.
Veronica officinalis
- čestoslavica: koristi se za liječenje katara
dišnih puteva, protiv žučnih kamenaca.
Cichorium
intybus - obična cikorija, vodopija:
koristi se za liječenje bolesti jetre i bolesti mokraćnih
puteva.
Impatiens parsiflora - sitnocvjetni
nedirak: koristi se za čišćenje rana.
Succisa pratensis - obični
preskoč: koristi se za brojne bolesti.
Conium maculatum - pjegava
kukuta: koristi se za ublažavanje bolova
kod erzipela i otvorenih rana na nogama.
Ricinus
communis - ricinus, skočac:
koristi se za čišćenje rana, za rast kose.
Ficus
pumila - smokva: koristi se kao
sredstvo za čišćenje.
Gentiana cruciata
- sirištara križatica: koristi
se kod brojnih bolesti.
Geranium robertianum
- pastirska iglica: koristi
se kao hemostiptik.
Borago officinalis
- boražina: koristi se za bolji rad srca,
za popravljanje krvi.
Parietaria officinalis
- obična crkvina: koristi
se kod brojnih bolesti.
Teucrium chamaedrys
- obični dubačac: koristi
se kod brojnih bolesti
Ajuga chamaepytis
- žuta ivica: koristi se
kod moždanog udara, vrtoglavice, gihta.
Lilium
martagon - zlatan ljiljan:
koristi se kod hemoroida, bolesti žučnih puteva.
Myositis
palustris - močvarna potočnica:
koristi se po teoriji "znakovitosti", kod očnih bolesti.
Origanum vulgare - obični
mravinac: koristi se kod smetnji probavnih
organa, kod bolesti žučnih puteva. |
| LJEKOVITE
BILJKE SAMOSTANSKE APOTEKE |
|
|
Razdoblje nakon Renesanse
Tijekom 17. stoljeća događaju se velike društvene promjene. Nakon
brojnih ratnih sukoba, nastupa mirnije vrijeme, u kojem se zbivaju
značajne promjene u svim područjima života, pa tako i u medicini
i farmaciji. Farmakopeje, kao službeni propisi o lijekovima, postaju
znaci državnosti i državne brige za ispravnost i kakvoću lijekova.
Sve do kraja 17. stoljeća, farmakopeje su temeljene na postavkama
naslijeđenim od Dioscurida i njegovih saznanja o ljekovitim biljkama
i njihovoj primjeni. Temeljni odjeljak svih farmakopeja sadržavao
je opširne opise ljekovitih biljaka i njihovih dijelova, te opise
pripravaka izrađenih od ljekovitih biljaka, kao što su sirupi, tinkture,
ljekovite vode, vina, eliksiri i sl. "Pharmacopoea
leoodicus", objavljena godine 1741 u belgijskom
gradu Liege-u, prva je farmakopeja koja više ne uključuje izradu
popularnog i čudotvornog lijeka Theriac.
Švedski liječnik i botaničar, prirodoslovac Carl von Linne
( 1707 - 1778 ) objavio je revolucionarna djela pod nazivom
"Systema Naturae" i "Species
Plantarum". Tu su po rodovima i vrstama, sustavno
razvrstane sve poznate biljke i životnje, uz upotrebu latinskih
naziva. Ovaj novi sustav ( Linnov sustav ), među prvima je prihvatila
"Pharmacopoea Austriaca provincialis"
objavljena godine 1774. Značajna je za Hrvatsku,
kao farmakopeja koja je bila i službeni ljekopis za hrvatske
zemlje u sastavu austrijskog carstva. Iz biljaka je u to
vrijeme izolirano mnogo vrijednih lijekova. To je bila i znanstvena
potvrda iskustvenih saznanja o djelovanju ljekovitih biljaka. To
je i vrijeme razvoja nove znanstvene discipline - farmakognozije.
Ona objedinjuje botaniku i kemiju, te nastoji dati odgovore na brojna
pitanja o povezanosti kemijskog sastava i djelovanja biljaka. Godine
1874. objavljena je prva knjiga iz područja farmakognozije pod nazivom
"Pharmacographica". U njoj su vrlo detaljno opisane
brojne biljke, uz prikaz kemijskog sastava, djelovanja, načina primjene.
Knjiga se bavi ljekovitim biljkama koje se osobito koriste u Velikoj
Britaniji i azijskim zemljama pod dominacijom Engleza u to vrijeme.
Kao odgovor na sve rašireniju i nekritičnu upotrebu snažnih kemijskih
lijekova u 19. stoljeću javljaju se pokreti za primjenu prirodnih
lijekova. Kao protumjera na alopatski pristup liječenju, a po kojem
se suprotno liječi suprotnim, razvio se snažni pokret za homeopatsko
liječenje. Naziv pokreta dolazi od grčkih riječi "homois" i "pathos"
(slično i bolest). Rodonačelnik ovog pokreta je njemački liječnik
Samuel Hahnemann, rođen u Meissen-u ( 1755 - 1843 ). On je godine
1810 objavio knjigu pod nazivom "Organon der Rationell Heilkunde",
zatim knjigu pod nazivom "Reine Arzneimittelehre in sech
Teilen" i "Die chronichen Krankheiten ihre eigentumliche
Natur und homeopatische Heilung". Njegovo se liječenje
temelji na načelu "Similia similibus curantur"
tj. slično se liječi sličnim. Osnovna je ideja homeopatskog pristupa
liječenju u razmišljanju da se bolest, ili simptomi bolesti, mogu
liječiti sredstvima koja u zdravom organizmu izazivaju iste pojave
kakve izaziva bolest sama. Polazište je takvog razmišljanja u ideji
da takva sredstva u vrlo malim količinama mobiliziraju snage organizma
za borbu protiv bolesti. Međutim, da bi se i od minimalnih koncentracija
lijeka dobio odgovarajući učinak, Hahnemann je tražio od liječnika
da svako liječenje prilagode pojedinom bolesniku i njegovom stanju.
Sredstva za liječenje u homeopatskom pristupu primjenjuju se u vrlo
velikim razblaženjima, dobivenim tehnikom potenciranja. Tako se
na primjer iz početnog alkoholnog iscrpka uzmu dvije kapi otopine
i razrijede u 98 kapi alkohola. Od tako dobivene otopine uzme se
jedna kap i razrijedi u 99 kapi alkohola itd. Cijeli se postupak
razblaživanja može ponoviti do 30 puta. Homeopatski pokret vrlo
se brzo proširio po svim zemljama Zapadne Europe i Amerike. Iako
su zastupnici alopatske medicine nastojali sprečiti širenje homeopatskog
liječenja, ovaj se pokret uspješno održao sve do današnjih dana,
uz stalni rast broja pristaša i širenja u brojne zemlje. Danas postoje
brojne medicinske škole za homeopatsko obrazovanje liječnika i farmaceuta,
a postoje i propisi za pripremanje homeopatskih ljekova, kao što
postoje i službeno priznate homeopatske farmakopeje. Njemački narodni
liječnik Sebbastian Kneipp ( 1821 - 1897 ), veliki
pobornik pokreta pod nazivom "natrag k ljekovitom bilju", u knjizi
pod nazivom "Kako treba živjeti" ukazuje na potrebu pridržavanja
načela zdravog života, te ukazuje na značenje upotrebe ljekovitog
bilja. Kneipp je veliki pobornik primjene hidroterapije. U Sjevernoj
Americi u to su vrijeme ( 1845 - 1930 ) vrlo popularni pokreti za
zdravi način života poznati pod nazivom "tomsonizam"
i "eklekticizam". Pristalice ovih pokreta u liječenju
koriste samo prirodne lijekove u obliku čajeva, masti, kupelji.
U to je vrijeme više od 100.000 trgovina držalo biljke i biljne
proizvode za pobornike ovih pokreta. Veliki broj biljaka i proizvoda
na bazi biljaka, kasnije je dobilo svoje mjesto u službenoj medicini.
Neki se danas koriste širom svijeta kao npr. vrlo
popularni napitak Coca Cola. Ovaj je napitak prvobitno reklamiran
kao sredstvo za jačanje, olakšavanje disanja, te poboljšanje probave.
Osnovni sastojak temelji se na ekstraktu iz listova biljke Erytroxylium
Cocae. |
Početkom 20. stoljeća,
službena medicina koristi sve manje ljekovitih biljaka i započinje
razdoblje prevlasti sintetskih lijekova. Međutim, u razdoblju nakon
Drugog svjetskog rata, sve se veći broj liječnika kritički odnosi
prema prevelikoj primjeni snažnih sintetskih lijekova. Ne umanjujući
njihovo značenje, te opravdanost njihove racionalne primjene, i
u novije se vrijeme sve češće upozorava na štetne posljedice prevelike
primjene sintetskih lijekova. Za razliku od službene medicine, narodna
medicina nije nikada prestala koristiti brojne ljekovite biljke,
kod kojih su eterična ulja temeljni nositelj ljekovitih svojstava.
Obzirom na poteškoće u dobivanju čistih eteričnih ulja, ona se u
narodnoj primjeni u takvom obliku nisu, odnosno nisu se mogla, koristiti
u većem opsegu. Nova znanstvena dostignuća omogućila su proizvodnju
vrlo čistih eteričnih ulja, s točno definiranim kemijskim sastavom,
te utvrđivanje točnog sastava u kvalitativnom i kvantitativnom pogledu
za svako eterično ulje, a novija saznanja o njihovom djelovanju
pridonijela su da u brojnim zemljama sve veći broj liječnika i farmaceuta
koristi u primjeni potpuno čista, sastavom točno definirana eterična
ulja. Brojna su istraživanja potvrdila snažno antimikrobno djelovanje
eteričnih ulja. Znanstveno dokazano djelovanje eteričnih ulja na
razne oblike mikroba, gljivica i virusa, značajno je u pogledu njihove
zdravstvene primjene a važno je napomenuti njihovu opširnu primjenu
u prehrambenoj industriji, gdje, osim kao konzervansi, u velikoj
mjeri djeluju kao korigensi okusa. Tehnološki razvoj omogućio je
da se znanstvenim putem potvrde iskustvena saznanja alkemičara o
postojanju "quinta essentia" u ljekovitim biljkama, a primjena eteričnih
ulja u liječenju, znanstvena je disciplina, koja se pod nazivom
"Aromaterapija" uspješno razvija u brojnim zemljama. Smatra se da
je njezin rodonačelnik francuski farmaceut Rene Maurice
Gatefossé, koji je godine 1931 objavio knjigu pod nazivom
"Aromathérapie". Tu su još francuski liječnik
Jean Valnet i knjiga "The Practice of Aromathérapy"
i neizostavni Robert Tisserand, francuski masažer,
sa godine 1977 objavljenom knjgom "The Art of Aromatherapy".
O eteričnim se uljima danas brinu posebne istraživačke institucije,
postoje ISO standardi 4720. "Essential
Oils Nomenclature" traži pisanje korektnih botaničkih naziva
biljki od kojih se ulje dobiva, dok se standardi odnose samo na
opis fizikalnih i kemijskih svojstva pojedinih ulja. Oni ne ulaze
u moguća onečišćenja, dodatke ili patvorine. Eterična ulja postaju
sve zanimljvije područje, veliki je broj stručnjaka i organizacija,
koje se bave samo ispitivanjem svojstava eteričnih ulja. Održavaju
se i brojne međunarodne konferencije i simpoziji stručnjaka koji
se bave eteričnim uljima. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
